Monday, September 26, 2011

   Kao što sam u jednom od prethodnih postova napisala, izuzetno sam osjetljiva na pitanja vezana za prirodu i zaštitu okoliša, ali i na pitanja socijalne nepravde. I nekako u zadnjih par dana sam razmišljala o čemu bih u stvari htjela da pišem na ovom blogu ( pored stvari vezanih za Lookbook), i onda sam se odlučila da pišem o onome što me nekako najviše pogađa i dotiče , a to je ogromna nepravda i nejednakost u svijetu. E sad možda sve to djeluje pomalo naivno, sve naravno u kontekstu, kako JA sam protiv bukvalno cijelog svijeta mogu bilo šta promijeniti. Ako ne mogu promijeniti, a onda mogu kuditi i pljuvati po tome, možda dodje do ušiju nekoga ko je sposobniji od mene.
Ono što me oduvijek dodirivalo i pogađalo jeste Afrika. Bukvalno najparadoksalniji primjer "moderne" politike i zapadnjačkog licemjerstva. Ako uzmemo političku kartu ove zemlje, na prvi pogled nam postaje jasno zašto je situacija na tom kontinentu takva. Dakle kada su se dragi nam Francuzi, Britanci, Holanđani itd. povlačili s kontinenta, jer su napunili svoje rezerve i obezbijedili 500 budućih generacija svakojakim bogatstvima, čisto da im žitelji Afrike ne bi ništa ostali dužni a i da im učine uslugu, oni su povukli takve granice, koje će u Africi stvarati probleme sledećih 1500 generacija ( naravno ako ih bude, ili ako ne dodje do nekakvog prevrata :D).S obzirom na broj plemena u Africi, odnosno naroda, i njihovu vlastitu ideju o podjeli zemlje, ovakve granice su ubitačne. Nemam šta pretjerano govoriti o tome. U Arfrici dobro žive Afrikaneri ( potomci kolonizatora), i eventualno sjeverni islamski dio države ( koji je trenutno u fazi raspada, jer su isti oni shvatili da su taj dio nekako zanemarili, a i Kraljice Nafte nikad dosta). E sad, briga me za bogatstva, ono što je stravično jeste kako ti ljudi žive. Aids, nedostatak pitke vode, i ono najgore GLAD u 21. vijeku. Gledati kako im crveni krst i Un bacaju kutije hrane, a na drugoj strani gledati kako i Mi, a tako i Bogati dio planete bacamo kutije iste te hrane, prosto mi dodje da nestanem. Nestanem jer sam nemocna. 

Jedna od najpoznatijih fotografija, za koju je novinar dobio PUlitzerovu nagradu. Nije li to divno. Nadam se da je sklonio dijete od tog lešinara.


                                  Ali odlučila sam da neću da odustanem, ili nestanem. Počeću sa malim stvarim, i pomagaću onim ljudima kojima zasad mogu pomoći. Za početak tu je mali Ognjen, i iako telefonske kompanije uzimaju dio za sebe, i taj mali dječak dobije dio.  Stoga, nazovite, jer mislim da svi možemo napraviti promjenu......:) Ja ću bar pokušati.
     A o nepravdi u sistemima zdravstva u svijetu da ne govorim. Ali dobro, učinimo šta možemo.

No comments:

Post a Comment