U nekim veoma posebnim trenucima sam u potpunsti bila iskljucena, prestala bih da kontrolisem ruke, neki neobjasnjivi pokreti i neke cudne grimase bi me salijetale kao da sam bila žrtva zavjere drugog stvorenja u meni. A tek riječi, ne, sad sa sigurnoscu mogu tvrditi da nisu bile moje, nekakvi otpaci iz ćorsokaka mog malog mozga. Govorila bih o potpuno glupim, ili da ne budem bezosjećajna, nebitnim stvarima. Usne su mi drhtale, osjecala sam blagi povjetarac, sve je bilo kao u snu.
Ali nije tu bilo ničeg posebnog. Kad bih sve sabrala i oduzela mozda jedno malo veće nista. A opet, boli me nista. Tesko samoj sebi priznajem da je TA ( čitaj samo moja stvar) ipak jedna obična i klasična priča.Sad mi se čini i vječna.
A TA je nekako, skoro pa oduvijek uz mene, nekad me sputa, nekad ni sama ne znam šta je ona, nekad se blesavo smijem, nekad zna da izazove erupciju, nekad sam svjesna koliko sam smješna. A nekad je jednostavno NISTA.....
